Over the course of many years, without making any great fuss about it, the authorities in New York disabled most of the control buttons that once operated pedestrian-crossing lights in the city. Computerised timers, they had decided, almost always worked better. By 2004, fewer than 750 of 3,250 such buttons remained functional. The city government did not, however, take the disabled buttons away—beckoning countless fingers to futile pressing.
Initially, the buttons survived because of the cost of removing them. But it turned out that even inoperative buttons serve a purpose. Pedestrians who press a button are less likely to cross before the green man appears, says Tal Oron-Gilad of Ben-Gurion University of the Negev, in Israel. Having studied behaviour at crossings, she notes that people more readily obey a system which purports to heed their input.
Inoperative buttons produce placebo effects of this sort because people like an impression of control over systems they are using, says Eytan Adar, an expert on human-computer interaction at the University of Michigan, Ann Arbor. Dr Adar notes that his students commonly design software with a clickable “save” button that has no role other than to reassure those users who are unaware that their keystrokes are saved automatically anyway. Think of it, he says, as a touch of benevolent deception to counter the inherent coldness of the machine world.
That is one view. But, at road crossings at least, placebo buttons may also have a darker side. Ralf Risser, head of FACTUM, a Viennese institute that studies psychological factors in traffic systems, reckons that pedestrians’ awareness of their existence, and consequent resentment at the deception, now outweighs the benefits. | Tokom višegodišnjeg perioda, ne praveći veliku zbrku oko toga, uprava u Njujorku je isključila većinu tastera koji su se nekad koristili za upravljanje semaforima za pješake na pješačkim prelazima u gradu. Kompjuterski tajmeri, odlučili su oni, su skoro uvijek bili bolje rješenje. Do 2004. godine je u funkciji još uvijek bilo manje od 750 od ukupno 3.250 tih tastera. Međutim, gradska uprava nije uklonila isključene tastere-što je navelo nemjerljiv broj prstiju da pritišću uzalud. U početku, tasteri su preživjeli zbog troška njihovog uklanjanja. Ali ispostavilo se da i tasteri koji ne rade imaju svrhu. Manja je mogućnost da će pješaci koji pritisnu taster preći ulicu prije nego što se pojavi zeleni čovječuljak, kaže Tal Oron-Gilad sa univerziteta Ben-Gurion u Negevu, Izrael. Pošto izučava ponašanje ljudi na pješačkim prelazima, ona primjećuje da su ljudi spremniji postupati u skladu sa sistemom za koji se čini da reaguje na njihov input. Tasteri koji ne rade kod ovih ljudi izazivaju placebo efekat jer ljudi vole imati utisak da imaju kontrolu nad sistemima koje koriste, kaže Eytan Adar, stručnjak za interakciju između ljudi i kompjutera sa univerziteta u Mičigenu, Ann Arbor. Dr Adar napominje da njegovi studenti često izrađuju sofver sa dugmetom "Sačuvaj" koje možete pritisnuti, a koje nema nikakvu ulogu nego da pruži sigurnost korisnicima koji nisu svjesni da se njihovo pritiskanje tipki svakako automatski snima. Smatrajte to, kaže on, malom dobronamjernom obmanom kojom se otklanja unaprijed stvorena slika o tome kako je svijet mašina hladan. To je jedan pogled. Ali, makar na pješačkim prelazima, placebo tasteri mogu imati i mračniju stranu. Ralf Risser, voditelj FACTUM-a, bečkog instituta koji proučava psihološke faktore u saobraćajnim sistemima, smatra da je to što su pješaci svjesni da oni postoje i ogorčenost koja zbog toga nastaje sada jače od pozitivnih efekata. |